Jutarnji list: Skladni ansambl u bijelom baletu
Jedno od najljepših djela klasične baletne literature, “Trnoružica” Petra Iljiča Čajkovskog, u petak je Balet zagrebačkog HNK-a predstavio kao prvu ovosezonsku baletnu premijeru.
Zanimljivo je da se termin izvedbe poklapa sa 115. obljetnicom praizvedbe u Marijinskom teatru St. Peterburga, zatim s 55. obljetnicom prve izvedbe u HNK (1950., koreograf Oskar Harmoš) te 15. posljednjom premijerom tog baleta u HNK (1990., koreograf Waczlaw Orlikowsky). Bilo bi nekorektno ne spomenuti drugu izvedbu 1966. koju je koreografirala Françoise Adret te treću 1971. godine, koju je koreografirao nedavno preminuli Frano Jelinčić.
Veličina baletnog ansambla
Spomenutih pet zagrebačkih izvedbi tog najpotpunijeg i najupečatljivijeg baleta sveukupnog klasičnog repertoara ne govori jedino o vrijednosti i ljepoti samog djela, nego i spremnosti i sposobnosti Zagrebačkog baleta da izvodi “Trnoružicu” koja zahtijeva veliki baletni ansambl te više baletnih zvijezda uz spektakularnu režiju.
Ovogodišnju premijeru režirao je i koreografirao poznati plesač i koreograf Derek Deane uz atraktivnu scenografiju i kostimografiju poznate talijanske umjetnice Roberte Guidi di Bagno. Talijanska gošća je scenu predstavila upravo u stilu bajke s blještavim bijelim elementima, raskošnim foteljama za Kralja i Kraljicu, s kostimima i krinolinama za dvorane, što je izvanredno pridonijelo doživljavanju nestvarnog svijeta iz dječje mašte. Dodajmo tome da je oblikovanje scenskog svjetla uzorno realizirao Deni Šesnić.
Engleski redatelj suočio se s brojnim uvjetima postavljanja na scenu tog zahtjevnog spektakla. Naravno, temeljna koreografija Mariusa Petipe prisutna je i u Deaneovoj koreografiji, iako su manje promjene bile neophodne s obzirom na veličinu ansambla, česte plesne brojeve, divertissemente, dvorske zabave, varijacije i duete kao što su Adagio Jorgovana te veliki dueti Aurore i lijepog Princa te Plave ptice itd. Međutim, uvijek je diskutabilan veći odmak od izvornih Petipaovih bilježaka. Temelji veličine i vrijednosti “Trnoružice” leže u rijetkom suglasju koreografa i skladatelja.
Primjerice, Aurora opaža staricu koja plete pletećim iglama u 2/4 taktu. Postupno se glazba mijenja u melodiozni 3/4 valcer, ali iznenada dolazi pauza. Aurora se ubola u prst; krikovi, bol, teče krv (Petipa bilježi: osam taktova u 4/4 - široko). Aurora počinje plesati, nesvjestica, neprestano se vrti i neočekivano pada - to mora trajati od 24 do 32 takta itd. U taj fascinantni spoj koreografije i glazbe uvijek je dvojbeno intervenirati. Stoga Deane rješava ostale goruće probleme spektakla.
Bajka kao spektakl
Kako bi se riješile sve bajkovite plesne čarolije tog fantastičnog svijeta valjalo je angažirati brojne soliste koji mogu bajkovite likove predstaviti uz tehnički savršen ples te mladost, dobrotu, magiju i sve ostale elemente što ih nosi svaka bajka, valjalo je slagati Corps de ballet i još mnogo toga kako bi se ostvario spektakl.
Plićanić i Vogel, sjajan duo
Edini Pličanić, našoj sjajnoj prvakinji HNK u ulozi Aurore, trebalo je pronaći partnera. Princ je pronađen u Stuttgartu - gost je bio prvak tog baleta Friedemann Vogel, rasni plesač izvanrednog stila i tehnike. Iz Maribora je pozvan njihov prvak Anton Bogov, a iz engleskog nacionalnog baleta stigla je Erina Takahashi. Oni su preuzeli solističke točke što ih je urnebesno pozdravila publika željna lijepog klasičnog baleta. Jednako su pozdravljeni i domaći solisti Viorel Dascalu, Mateja Pučko-Petković, Mihaela Devald, Ervina Sulejmanova, naravno i cijeli Corps de ballet.
Svi oni predstavili su, unatoč naivnoj fabuli, ipak najsavršeniji izraz baletne trupe koji se najbolje osjeća u bijelim baletima. Naravno, najviše smo uživali u plesu Edine Pličanić koja nas je osvojila tehničkim savršenstvom i urođenim šarmom. Vogel, u ulozi Florimunda, dobio je najviše pljeska zbog sjajne tehnike, mekoće pokreta i uvjerljivosti kreacije tog lika.
Orkestar HNK pod ravnanjem maestra Davora Krnjaka, kao gosta, nakon nesigurnih taktova prologa u kasnijem tijeku izvedbe dosegao je ujednačenost.
Ratko Čangalović, Jutarnji list, 6. veljače 2006.
