Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, Dobriša Cesarić rodio se u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje je završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije. U Zagrebu završava gimnaziju i 1920. upisuje prvo studij prava, a zatim filozofiju na Filozofskom fakultetu. Kratko vrijeme od 1920.-22. radi u arhivu Hrvatskoga narodnog kazališta, zatim kao lektor i knjižničar u Higijenskom zavodu i Uredu za hrvatski jezik. Predratne godine razdoblje su njegovog intenzivnog književnog rada, 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list Ozon, surađuje u listu Savremenik, upoznaje Miroslava Krležu i počinje surađuje u Književnoj republici.
U mnogim časopisima objavljuje književne prikaze, kritike i eseje, napise memoarskog karaktera o hrvatskim piscima (A.B.Šimić, I. G. Kovačić, M. Krleža i dr.) te prevodi tekstove s njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Poslije Drugoga svjetskog rata radi kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.
U književnosti se prvi put pojavio kao četrnaestogodišnjak pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavio je 1931. i za nju dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je još zbirke Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Osvjetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, Proljeće koje nije moje, Slap, Voćka poslije kiše i zbirku prijevoda svjetske poezije Knjiga prepjeva. Iako nije ostavio puno pjesama, svega stotinjak, njegovo je stvaralaštvo obilježilo hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća. Cesarćeva je lirika duboko osjećajna i humana. Ona je jednostavna, čista, jasna, snažna, misaona i ljudski topla. Cesarić je pjesnik ljepote, života, pjesnik prirode i grada, ljubavi i ljudske povezanosti, ponekad nostalgičan, ali nikada sumoran. Jedan je od rijetkih hrvatskih pjesnika čija je glavna karakteristika izražena u želji oživljavanja radosti i optimizma u sferi poezije. Dok u ambijentima predvečerja, sutona i noći, većina ostalih pjesnika progovara svojim najtamnijim tonovima, Cesarić progovara optimizmom koji izlazi iz radosti postojanja. Kao takav prepoznat je i obljubljen i kod mlađih generacija čitatelja. Bio je puno prevođen na strane jezike, dobitnik je mnogih književnih nagrada, među ostalima Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1969. godine.
Umro je u Zagrebu 18.prosinca 1980. godine.