Balet

Smrt u Veneciji

U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i začudno lijepo, pjesma. Ali u samoći sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nerazmjerno, apsurdno i nedopušteno, napisao je jedan od najvećih njemačkih pisaca, nobelovac Thomas Mann u svojoj noveli Smrt u Veneciji. Novela, koja je široku popularnost stekla zahvaljujući kultnome Viscontijevu istoimenom filmu iz 1971. godine, nedvojbeno nosi vlastito autorovo pesimistično i razarajuće proročanstvo, njegovu tipičnu refleksivnost te prvenstveno neumornu potragu za idealom, ljepotom.  Sve to je utjelovljeno u glavnome junaku – Gustavu, koji je svojevrstan literarni amalgam nekoliko genijalnih osobnosti – Čajkovskoga koji se navodno sam zarazio kolerom popivši čašu neprokuhane vode, Mahlera i njegova nepogrešiva simfoničarskog perfekcionizma te samoga Thomasa Manna. Gustav von Aschenbach –  čovjek… više

Elizabeta Austrijska- Sissi

Elizabeta je bila kći vojvode Maksimilijana Josipa Bavarskog i princeze Ludovike Bavarske, koja se sa sedamnaest godina udala za cara Franju Josipa I. Bila je poznata po svojoj ljepoti i eleganciji, pisala je poeziju, proučavala grčki jezik i neprestano putovala, a diljem Europe bila je poznata zbog svojega nekonvencionalnog ponašanja. Smrtno je ranjena od ruke talijanskog atentatora u Genevi 1898. godine. Njezin turbulentan život pratimo od trenutka kada upoznaje mladog cara Franju Josipa i dolazi na bečki dvor. Taj život, određen strogom dvorskom etiketom, kosio se s njezinim karakterom i nikada nije pristala na stroga dvorska pravila. Raskoš i bogatsvo nisu je učinili sretnom, cijeloga je života čeznula za mirom i slobodom, što nikada nije mogla imati. O svojem osjećanju života zapisala je u dnevniku: Lutam sama ovim svijetom / Užitak i život odavno izbjegavam / Nemam… više

Apoksiomen

Mediteransko more, kao i svako, spaja i razdvaja, daje život i nosi smrt. S jedne njegove obale na drugu, između Europe, Azije i Afrike, i dalje, mnogo dalje kroz Gibraltarska vrata, stoljećima se kreću valovi trgovaca, ratnika, zarobljenika, izbjeglica u potrazi za plijenom, bogatstvom, novim životom ili novim svjetovima. Vjetrovi povijesti određuju njihov ritam, a more, hirovito i nepredvidivo, nekome postaje izbavljenje, nekome grob. U mitskom vremenu Trojanskoga rata ili u našem dvadeset prvom stoljeću, svejedno. Prema lošinjskom je Apoksiomenu more bilo milostivo. Dva ga je tisućljeća čuvalo u svojem krilu, u podmorju pokraj otočića Vele Orjule, kamo je bio bačen s neke rimske lađe kao suvišan teret u nevremenu. A onda ga je jedan belgijski ronilac našao slučajno, gotovo neokrnjena, prekrivena muljem i školjkama, i poslije šestogodišnjega restauratorskog struganja… više