19. veljače 2009. godine posljednji put u ovoj sezoni izvedeno je Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji i režiji Dereka Deanea. U glavnim su ulogama nastupili prvakinja Engleskog nacionalnog baleta Fernanda Oliveira (Odetta/Odilija) i prvak Baleta HNK u Zagrebu Jegor Menjšikov (Princ).

U Ulozi Rotbarta nastupio je prvak Baleta HNK u Zagrebu Andrej Izmestjev .

Svim ovosezonskim izvedbama ravnao je gost dirigent iz Marijinskog teatra Mihail Sinkevič.

Pročitajte intervju s prvakom Baleta HNK u Zagrebu Jegorom Menjšikovom .
Fernanda Oliveira rođena je u Rio de Janeiru, gdje je završila baletnu školu Centro de Dançe Rio. Neko vrijeme bila je članica Nacionalnog baleta u Santiago de Chileu. Nakon završetka baletne škole Royal Balleta u Londonu, godine 2002. dobiva angažman u Engleskom nacionalnom baletu. Uz mnoge druge, nastupila je u ulozi Julije u Romeu i Juliji, Swanilde u Coppéliji, Odette/Odilie u Labuđem jezeru, Vile šećera u Orašaru. Dobitnica je prve nagrade i Grand prixa na baletnom natjecanju u Buenos Airesu i prve nagrade na Conselho Brasiliero de Dança.

Ova baletna predstava je premijerno izvedena 1. lipnja 2007. godine. Scenografiju potpisuje jedna od najvećih talijanskih scenografkinja i kostimografkinja - Roberta Guidi di Bagno, kostimografkinja je Dženisa Pecotić, dok je asistentica koreografa Amanda Eyles. Na premijeri su u glavnim ulogama nastupili Edina Pličanić (Odetta/ Odilija), gost Eris Nezha (Princ) i Svebor Sečak (Rotbart).

Melodramatična priča ovog baleta temelji se na elementima njemačke narodne priče o princezi Odette, koju je zli čarobnjak Rotbart pretvorio u labudicu i drži je zarobljenu s ostalim djevojkama – labudicama. Jedino prava ljubav može pobijediti zloću i magiju Rotbarta i labudicama vratiti ljudski lik i slobodu. Odette pronalazi spasitelja, u liku mladog i osamljenog Princa, koji traga za vlastitim identitetom i želi doživjeti ljubav. Naravno, prava ljubav, dobrota i poštenje pobjeđuju ali najprije se moraju dogoditi mnoge naizgled nepremostive teškoće.

Veličanstvena glazba romantičnog i osjećajnog Petra Iljiča Čajkovskoga pravi je biser svjetske glazbene literature, zbog koje ovo djelo jednako oduševljava čak kad se pojavljuje u osuvremenjenim varijantama. Od radikalno psihoanalitičke verzije Matsa Eka 1986. u švedskom Cullberg Balletu, koji je koristio elemente modernog plesa, nije bilo kraja novim dramaturškim i koreografskim interpretacijama.

Velik je prostor za različite interpretacije mita o labudu, iz vremena kad je Zeus, uzevši lik labuda, zaveo Ledu, ženu spartanskog kralja. Već tada je bila očita androgina priroda labuda, a upravo ta značajka naglašena je u koreografijama Matthewa Bournea (Swan Lake, London, 1995.) i Stephena Thossa (Zwischen Mitternacht und Morgen, Hanover, 2004.), u kojima se pojavio muški labuđi corps de ballet. Jedna od najuspješnijih verzija je Illusionen – wie Schwanensee Johna Neumeiera iz 1976., koji je u priču uveo Ludwiga II.

Iako je u prvih pedeset godina od premijere Petipa-Ivanove verzije u Sankt Peterburgu bilo mnogo adaptacija, produkcija u moskovskom Akademskom glazbenom teatru 1953, godine, koja se temeljila na originalnoj partituri i redoslijedu plesnih brojeva kako ih je Čajkovski napisao, izazvala je senzaciju. Koreograf je bio Vladimir Pavlovič Burmeister, koji je u priči izveo značajne rezove, djelomično je vrativši na prvu verziju iz 1877. godine. Ta je verzija 1960. dospjela na Zapad u izvedbi pariške Opere, i od tada je mnogo puta korištena u velikom broju različitih izvedbi.