Čini se kako sve uvijek počinje s telefonskim pozivom: Halo Carl, ovdje Derek. Želio bih da skladaš balet na temu Dame s kamelijama za zagrebački Balet. Moja je temperatura brzo narasla na vrijednosti visoko iznad normalnih i ostala je takva cijelo vrijeme stvaranja baleta. Do tada sam za Dereka Deanea skladao dvije baletne partiture, za skandaloznu Sliku Doriana Graya za Royal Ballet i vrlo uspješnu Alisu u zemlji čudesa za English National Ballet. Ali Dama...?

Odrastao sam voleći Traviatu , jednu od Verdijevih najboljih opera, gledao sam ju na pozornicama dviju newyorških opernih kuća i u operama diljem svijeta.

Ali od mnogih baletnih verzija nisam poznavao nijednu. Camille , film s Gretom Garbo, gledao sam, ali sve drugo je prošlo pokraj mene.

I tako sve do 1978. godine kada je BBC naručio glazbu televizijske verzije Dame s kamelijama koja se temeljila na Dumasovu romanu. Tada sam pronašao jedan bogatiji i sofisticiraniji svijet i otkrio nevjerojatno završno poglavlje s dnevnikom Marguerite na samrtnoj postelji. To je postala ishodišna točka našeg baleta.

Priča se odvija pedesetih godina 19. stoljeća u vrijeme kada je francuski glazbeni život bio obogaćen dolaskom Liszta, Chopina, a uskoro i Offenbacha. Čak je i mladi Wagner provirivao iza ugla. Junakinja Marguerite Gautier nosi prezime libretista baleta Giselle , a inspirirana je likom Marie DuPlessis koja je u to doba bila u višegodišnjim vezama s Lisztom i samim Dumasom. Roman je prepun glazbenih referenci. Ljubavnici se upoznaju u Operi za vrijeme neimenovane glazbene predstave. Mi smo odlučili da to bude na izvedbi Giselle.

Marguerite je dobra pijanistica i zabavlja svoje goste Weberovim Pozivom na ples , što smo i mi zadržali. Iako će dva Delibesova remek-djela Coppélia i Sylvia , nastati tek za nekoliko desetljeća, mi smo se, u želji da se u ovoj novoj Dami odrazi sva ta bogata glazbena atmosfera, poslužili njima za inspiraciju.

Osim društvenih običaja vremena, koji se odražavaju u uporabi tadašnjih plesnih oblika – valcera, galopa, kadrile, postoji i iznimno kompleksna priča: mladić želi djevojku, mladić dobiva djevojku, mladić gubi djevojku, djevojka želi mladića, i lanac događaja. Ovakav intenzivan odnos zahtijeva glazbu koja će prevladati vrijeme nastanka i biti hrabro disonantna gdje god je to potrebno. Partitura će ponekad priču ispričati ironično, ponekad joj se čak i narugati. Ipak, nadam se da smo Margueritinu priču učinili dirljivom.

Ona ima nekoliko svojih posebnih glazbenih tema, osobito dvije koje omeđuju radnju. Prva, u molu, cijela je u atmosferi čežnje i prkosa i njome sve započinje. Druga, pisana u duru, duhovna je i želi opisati Margueritin unutarnji svijet, bit koju ne treba taknuti niti je oskrvnuti – sam njezin duh. Na kraju pojavljuje se snažna i tragična, glazba njezine bolesti, posmrtni marš kojim se djelo zatvara. Na umu sam imao njezine posljednje riječi: Nisam smjela slušati oca.

Carl Davis, 9. listopada, 2008. Zagreb