Osoba koja mi je poslužila kao uzor za junakinju mojega romana i drame Dama s kamelijama zvala se Alphonsine Plessis, od čega je sastavila zvučnije i otmjenije ime Marie DuPlessis.

Bila je visoka, veoma vitka, crne kose, blijeda i ružičasta lica. Imala je malu glavu i široke oči kao od emajla, poput neke Japanke, vrlo žive i fine, usne crvene poput trešanja i najljepše zube na svijetu; reklo bi se da je kakva figura od saksonskog porculana. Godine 1844., kada sam je prvi put vidio ona je cvjetala u svojem obilju i svoj svojoj ljepoti. Umrla je 1847. godine od bolesti pluća, u dvadeset trećoj godini.

Bila je jedna od posljednjih kurtizana koje su imale srca. Sigurno je to razlog što je umrla tako mlada. Nije joj nedostajalo ni duha ni ravnodušnosti. Umrla je siromašna u raskošnom apartmanu, pritisnuta vjerovnicima. Bila je prirodno otmjena, odijevala se s ukusom, hodala ljupko, gotovo otmjeno. Koji put su je držali ženom iz visokoga društva.

U svakom slučaju Marie DuPlessis nije doživjela sve ono što sam ja pripisao Marguerite Gautier, ali je to mogla doživjeti. To što nije ništa žrtvovala Armandu, to je stoga što Armand to nikako nije želio. Ona je mogla odigrati, na svoju veliku žalost, samo prvi i drugi čin kazališnog komada. Uvijek je iznova započinjala, kao Penelopa svoj rad, ali kroz dan bi se sve raspalo što bi započela noću.

Nikada za života je nisu zvali Dama s kamelijama. Nadimak što sam ga dao Marguerite, moja je izmišljotina. Pa ipak, stigao je posredno i do Marie DuPlessis, kada je roman objavljen, godinu dana poslije njezine smrti. Ako poželite vidjeti grob Dame s kamelijama, čuvar groblja na Montmartreu odvest će vas do maloga četvrtastog spomenika koji ispod imena Alphonsine Plessis ima krunu od bijelih kamelija u staklenoj kutiji, izrađenu od mramora. Taj grob sada ima svoju legendu.

Alexandre Dumas sin, iz predgovora ponovljenom izdanju drame Dama s kamelijama , Pariz, 1867.