Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov rodio se 29. siječnja u Taganrogu u južnoj Rusiji. Bio je treći sin od šestero djece malog trgovca Pavela Jegoroviča Čehova i Evgenije Jakovljevne Morozove. Njegov djed, koji je bio kmet, otkupio je sebe i svoju obitelj za 3500 rubalja. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnome gradu, a već tada često posjećuje kazalište te objavljuje tekstove i uređuje školske novine. Kada je njegov otac bankrotirao 1876., kuća je prodana na licitaciji, a obitelj seli u Moskvu. Anton ostaje završiti školu u Taganrogu kod druge obitelji, ponešto zarađuje davanjem instrukcija, a tada je napisao i svoju prvu izgubljenu dramu Bez oca.

Maturiravši 1879. odlazi u Moskvu na studij medicine na prvome moskovskom državnom medicinskom fakultetu. Za vrijeme studija pod različitim pseudonimima; Antoša Čehonte, Čovjek bez slezene, Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata ili Ruver, objavljuje članke u studentskim časopisima kako bi obitelji ublažio oskudicu. godine 1880. objavljuje svoju prvu 24 25 pripovijetku Pismo donskog spahije te počinje surađivati u humorističkim listovima Budilica, Gledatelj, Krhotine, Iverje… Sljedeće je godine napisao dramu bez naslova, koja će poslije postati poznata kao Platonov i biti izdana gotovo dvadeset godina poslije autorove smrti, tek 1923. U Budilici izlazi roman u nastavcima Suvišna pobjeda.

Poslije polugodišnjeg polaganja završnih ispita na medicini i diplomskog rada u lipnju 1884. dobio je liječničku diplomu te odlazi u Voskresensk, gradić udaljen stotinjak kilometara od Moskve gdje postaje bolnički liječnik. Ubrzo objavljuje zbirku pripovijedaka Malpomenine priče, a u novinama izlazi kriminalistički roman u nastavcima Drama u lovu, piše i jednočinku Na glavnoj cesti, koja nije prošla cenzuru i ocijenjena je kao nepodobna za izvedbu, a prvi je put objavljena tek 1914. Iste godine otvara liječničku praksu u Moskvi, a krajem godine pojavljuju se prvi simptomi tuberkuloze. Sankt Peterburg prvi put posjećuje 1885. i tamo upoznaje izdavača Alekseja Suvorina u čijim novinama Nova vremena ubrzo počinje surađivati. Sklapa prijateljstvo sa slikarom Isaacom Lavitanom. Kad su neke njegove pacijentice umrle od tifusa, Čehov demonstrativno skida sa svojih vrata pločicu s natpisom liječnik. Konačno se 1886. odriče pseudonima, kada izlazi druga zbirka njegovih proznih radova Šarene pripovijetke. godinu poslije izlazi treća zbirka pripovijedaka Nedužne riječi, a nešto kasnije i četvrta U suton.

Čehov, koji je u međuvremenu napisao nekoliko jednočinki, u rujnu 1887. u samo jedanaest dana piše Ivanova, koji je praizveden u Koršovu kazalištu u Moskvi 19. studenoga, a tada je postao član Društva ruskih dramatičara. Čehov nije bio zadovoljan predstavom, kao ni većina publike te je ona reprizirana samo dva puta. Prerađuje Ivanova koji je dvije godine poslije premijerno izveden u Aleksandrinskom kazalištu u Sankt Peterburgu s puno većim uspjehom i na autorovo zadovoljstvo. godine 1888. objavljen je roman Stepa, njegovo prvo veće pripovjedačko djelo koje postiže velik uspjeh. Ljetne mjesece s obitelji provodi u Sumiju u južnoj Rusiji, otkuda kreće na putovanja kroz Ukrajinu, na Krim i Kavkaz. Suvorin izdaje novi svezak kratkih proza pod naslovom Pripovijetke. Jednočinka Medvjed praizvedena u moskovskome Koršovu kazalištu doživjela je velik uspjeh. Akademija znanosti i umjetnosti dodjeljuje mu u listopadu iste godine Nagradu Puškin za zbirku pripovijedaka U suton kao najboljem literarnom djelu visoke umjetničke vrijednosti. 

U ožujku 1889. njegov brat, slikar Nikolaj oboljeva od akutne tuberkuloze i umire samo tri mjeseca kasnije u Sumiju gdje obitelj provodi ljeto. Čehov napušta Sumi i u Jalti piše Dosadnu priču koja izlazi u studenome. U rujnu završava dramu Šumski duh, praizvedenu s potpunim neuspjehom krajem godine u Moskvi, koju će kasnije preraditi pod novim naslovom Ujak Vanja.

Početkom 1890. sprema se na veliko putovanje na kažnjenički otok Sahalin u sjevernom Pacifiku, gdje namjerava istraživati uvjete života u logorima. Suvorin objavljuje novu zbirku njegovih pripovijedaka Mrzovoljni ljudi. Na putu prema Sahalinu prolazi kroz Sibir izvješćujući o svemu u bilješkama s putovanja za Nova vremena. Došavši u utvrdu Aleksandrovsk na Sahalinu, Čehov provodi popis stanovništva na sjevernom Sahalinu, a zatim i na južnome. Ploveći preko Vladivostoka, Singapura i Cejlona, kroz Sueski kanal, Dardanele i Bospor, krajem godine stiže u Odesu i vraća se u Moskvu.

Sljedeće godine radi na kratkom romanu Dvoboj, a zatim na Suvorinov poziv, sredinom ožujka, kreće na prvo putovanje zapadnom Europom, posjećujući Beč, Veneciju, Bolognu, Rim, Napulj, Pompeje, Vezuv, Nicu, Monte Carlo, Pariz. Radi na rukopisu Otok Sahalin, a velika glad u istočnoj Rusiji potiče ga na različite dobrotvorne djelatnosti. U prva dva mjeseca sljedeće godine objavljene su pripovijetke Moja žena i Vjetropir, a Čehov putuje i dalje prikupljajući pomoć za gladne. Kupuje imanje u Melihovu, udaljenom šezdesetak kilometara južnije od Moskve, kamo seli s obitelji. Postavši voditelj jednoga sanitarnog okruga, Čehov organizira obranu od epidemije kolere. Počinje surađivati s časopisom Ruska misao u kojemu izlazi pripovijetka Bolesnička soba br. 6, koju čitatelji prihvaćaju s oduševljenjem. Piše posljednji tekst za Nova vremena.

godine 1893. u Ruskoj misli izlazi novela Pripovijetka nekog neznanca, a sredinom godine ponovno prijeti epidemija kolere, pa Čehov uvodi preventivne mjere, prosvjećuje ljude te besplatno liječi siromašne. U Ruskoj misli objavljuje jedanaest priča i prva poglavlja Otoka Sahalina. Upušta se u turbulentnu ljubavnu vezu s učiteljicom Lidijom Mizinovom, koja će ga nadahnuti za lik Nine u drami Galeb. Želeći ga učiniti ljubomornim, ona se upušta u vezu s njegovim oženjenim prijateljem slikarom Levitanom, i nakon što Čehov objavi pripovijetku Živci, nadahnutu tom situacijom, prekida se komunikacija s Levitanom na nekoliko godina. Poslije prekida s Mizinovom zdravlje mu se pogoršava pa putuje u rodni Tanganrog i na Krim, a otuda na novo putovanje Europom; Beč, Trst, Opatija, Milano, Rim, genova, Nica, Pariz… Objavljena je pripovijetka Crni monah, izlaze nova poglavlja Otoka Sahalina, a nakon povratka u domovinu krajem godine i zbirka Novele i pripovijetke. godine 1895. Ruska misao tiska kratki roman Tri godine, Čehov pomaže rad gradske knjižnice u Taganrogu, iz tiska izlazi neskraćeno izdanje Otoka Sahalina, u kolovozu se prvi put susreće s Tolstojem na njegovu imanju u Jasnoj Poljani.

Zbog neuspjele praizvedba drame Galeb na pozornici sanktpeterburškog Aleksandrinskog kazališta 1896., Čehov se traumatično razočaran vraća na imanje u Melihovo te izjavljuje: Nikada više neću pisati za kazalište. Radi na noveli Moj život koja u nastavcima izlazi u časopisu Niva. Sljedeće je godine zabavljen društvenim aktivnostima; sudjeluje u organizaciji popisa stanovništva, pomaže gradnju škole u selu Novoselki, preuzima nadzor nad narodnim knjižnicama u okrugu, postaje skrbnik jedne škole. Na jednom od putovanja u Moskvu izbacuje krv te je smješten u bolnicu, gdje ga, među ostalima, posjećuje i Tolstoj. Travanjski broj Ruske misli zaplijenjen je zbog društvene kritike u Čehovljevoj pripovijetki Seljaci i ponovno je u prodaji tek poslije uklanjanja stranice teksta. Poslije oporavka u Melihovu odlazi u francusku, gdje će u Biarritzu i Nici, prema uputama liječnika, provesti zimu. Piše kratke priče i pozorno prati Aferu Dreyfus koja još traje. Uvjeren u ispravnost Zolina stajališta, kojemu su pridruženi mnogi, poput Sarah Bernard, Anatolea francea, georgesa Clémenceaua, Čehov kritizira držanje časopisa Nova vremena te raskida i prijateljske i poslovne veze sa Suvorinom, koji je u toj aferi stao na suprotnu stranu te mu u posljednjem pismu piše: Dreyfusova afera zahuktala se na tlu antisemitizma, na tlu koje miriše na klanje. Nakon povratka u Rusiju umire njegov otac i on ponovno boravi u bolnici, zatim putuje u Švicarsku na liječenje, a nakon povratka, na Jalti ponovno ima napadaj bolesti. 

Novoutemeljeni MHAT, Moskovski hudožestveni akademski teatar, koji vode Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko presudno će utjecati na daljnje Čehovljevo dramsko stvaralaštvo i otkrivanje tajne Čehovljeva kazališnog izražavanja, dijaloga i jezika kojim se rađa i oblikuje magični realizam svijeta u kojem se pojavljuju i žive lica njegove kazališne stvarnosti… Sa Čehovljevim takozvanim velikim dramama (galeb, Ujak Vanja, Tri sestre i Višnjik), započeo je Stanislavski možda najveću i najpresudniju kazališnu pustolovinu na sceni svojega tek osnovana MHAT-a. I to u doba kad je praizvedba galeba doživjela pravu kazališnu katastrofu, Stanislavski, uz zdušnu pomoć bliskoga suradnika dramaturga Nemirovič Dančenka, uspijeva privoljeti utučena Čehova neka im dopusti novu, premijernu izvedbu na sceni MHT-a. Iz katastrofe u trijumf, iz kazališne prošlosti u kazališnu budućnost. Uzbudljivo je vrijeme stvaranja počelo i dramatičan put od trnja do zvijezda, Čehov i ansambl hudožestvenika prošli su za najkraće vrijeme, ako uopće postoje vremenski parametri za postanak i ostanak kazališnoga duha: od 1898. do 1904, od premijere galeba do praizvedbe Višnjika u siječnju 1904. (Čedo Prica Plitvički).
Čehov nije bio na premijeri Galeba, pa mu Dančenko šalje brzojav: Uspjeh kolosalan. Publika je molila da ti u njihovo ime pošaljemo telegram. Poludjeli smo od sreće. Svi te ljubimo. U MHAT-u je upoznao glumicu Olgu Knipper s kojom počinje vezu. Budući da klima na Jalti povoljno utječe na njegovo zdravlje, kupuje imanje u Autki i gradi ladanjsku kuću. godine 1899. MHAT premijerno izvodi s velikim uspjehom Ujaka Vanju, a Čehov ponovno nije na premijeri. Za 75 000 rubalja prodaje autorska prava na svoja djela izdavaču A. f. Marksu koji izdaje Čeholjeva sabrana djela, a u Ruskoj misli izlazi pripovijest Dama s psetancem.

Prodaje kuću u Melihovu i prije preseljenja na Jaltu s obitelji boravi u Moskvi, gdje se često susreće s gorkim, Kuprinom i Bunjinom. godine 1900. izabran je za počasnog člana Akademije znanosti i umjetnosti, a cijelo ljeto piše Tri sestre u Autki. Tamo ga posjećuje Olga Knipper, s kojom je uspostavio vrlo blisku vezu, koja mu daje potrebnu energiju da se posveti novom poslu.

Zimu ponovno provodi u Nici gdje završava Tri sestre. Iz Nice putuje u Pisu, firencu i Rim, a početkom 1901. godine se vraća u Moskvu poslije praizvedbe Tri sestre te, iako Stanislavski piše kako je to jedna od najboljih predstava njihova kazališta, publiku je oduševio samo prvi čin. Iste se godine u tajnosti i bez nazočnosti obitelji oženio s Olgom Knipper. Iz njihove prilično kratkotrajne veze sačuvano je više od osam stotina pisama, koja svjedoče o dubokoj povezanosti, povjerenju i razumijevanju između to dvoje ljudi.

U sljedeće dvije godine često se susreće s Tolstojem s kojim je izgradio veliko i čvrsto prijateljstvo, iako Tolstoj nije gajio osobite simpatije prema njegovu dramskom stvaralaštvu, ali izrazito je cijenio Čehovljevu prozu. Posjećuje ga i s mladim Maksimom gorkim kojega protežira i zbog kojega je odbacio počasno članstvo Akademije jer ga nisu željeli primiti u svoje redove.

Od 1903. godine njegovo se zdravlje sve više pogoršavalo, a tuberkuloza je zahvatila i želudac pa najviše boravi na Jalti. Izlazi drugo izdanje Sabranih djela, a on dovršava posljednju dramu Višnjik, praizvedenu u Hudoženstvenom teatru na njegov rođendan u siječnju 1904., kojoj je jedinoj bio nazočan. Uspjeh je bio osrednji, ali je svakom sljedećom izvedbom predstava dobivala na važnosti te postala još jedna od uspješnica MHAT-a.

Kad mu se zdravlje ponovno pogoršalo sa suprugom Olgom je otputovao u njemačko lječilište Badenweiler, gdje je i umro 15. srpnja 1904. u tri sata ujutro. Svojoj je smrti nazdravio čašom šampanjca, a posljednja riječ mu je bila: Umirem. Pokopan je u Moskvi 22. srpnja na Novodevičjem groblju, pokraj oca, a ispratilo ga je nekoliko tisuća ožalošćenih.

Europski književni, a osobito kazališni i dramski duh u susretu s Čehovljevim dramaturškim i kazališnim duhom, otvorio je potkraj devetnaestoga stoljeća, i tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, nove stranice novoga pisanja; nova stvaralačka autorstva za novelističke prozne naklade, novu, čehovljansku dramaturgiju i čehovljansko kazalište kojemu i danas najistaknutiji redatelji posvećuju svoje bitno vrijeme istraživalačkog rada na prostoru dramske scene…

A Čehov je jedan od najvećih čarobnjaka u tajni kazališnoga čina. Da nije tako, zar bi ga stratfordski Shakespeareov kazališni festival uvrštavao u svoj program? Dakako ne bi, ali su kreatori festivala dobro znali kako uz velikoga Williama dobro stoji i veliki Anton i oni zajedno čine vrhunac kazališne ljepote i vječnosti. (Čedo Prica Plitvički)

Nije nam Čehov blizak samo po tome, što je utro puteve velikom dijelu svjetske književnosti kao njen preteča ili izravni učitelj, nego i po svojem, premda vrlo često neodređenom i nedefiniranom, humanističkom nazoru o svijetu, što ga je u svojim književnim oblicima stvarao. Ta neodređenost i nedefiniranost, naspram humanističkom svjetonazoru, nedvojbeno potvrđuju karakter Čehovljeva djela: otvorenost prema svemu što je život: zatvorenost prema svemu što je ideologija, tendencija, dogma, što naređuje i određuje kako živjeti. Izvan pisanja i stvaranja, on se sa svojim građanskim, pobunjenim glasom javlja samo onda kad je ugrožena ljudska sloboda i povrijeđena pravednost, oklevetana nevinost: jednom u aferi Alfreda Dreyfusa, a drugi put u militantnom ponašanju ruske (carske) Akademije, odsjeka za lijepu književnost, kad je odbila upravo na Čehovljev prijedlog primiti mladi talent ruske književnosti Maksima Gorkog-Pješkova. U znak protesta Čehov izlazi iz članstva Akademije: jer dok je uprava carske Akademije u mladom Gorkom prepoznala buntovnika i revolucionara, Čehov je u Pješkovu vidio samo nov talent ruske književnosti. Moralne geste, ne tako česte ni u Čehovljevo doba, danas gotovo posve iščezle, i ne samo u ponašanju onih koji pokušavaju javno misliti i stvarati i barem prividno uspostaviti moralnu ravnotežu između osobnog i javnog, privatnog – unutarnjeg i općeg -izvanjskog .(Aleksandar flaker)