A. P. Čehov: O Ivanovu

Redatelj misli da je Ivanov suvišan čovjek prema turgenjevskom ukusu. Savina pita zašto je Ivanov podlac? Vi pišete: Ivanovu treba dati nešto po čemu bi bilo vidljivo zašto se dvije žene vješaju o njega i zašto je on podlac, a Doktor velik čovjek. Ako ste me vas troje tako shvatili, znači da moj Ivanov nije ni za što. Ja sam sigurno nešto pobrkao, pa nisam napisao ono što sam želio. Ako Ivanov kod mene ispada podlac ili suvišan čovjek, a Doktor veliki čovjek, ako nije jasno zašto Sara i Saša vole Ivanova, onda moj komad očito nije uspio, pa ne može biti govora o njegovu uprizorenju.

Ja svoje junake shvaćam ovako. Ivanov, plemić, sveučilišan čovjek, ni po čemu nije izniman; njegova se narav lako uzbuđuje, vatrena je, strašno sklona zanošenju, poštena je i otvorena, kao u većine obrazovanih plemića. On je radio na plemićkom majuru i u državnoj službi. Što je radio i kako se ponašao, što ga je zanimalo i zanosilo, razabire se iz njegovih sljedećih riječi upućenih Doktoru:

Nemojte se ženiti ni za Židovke, ni za psihopatkinje, ni za sitničave ženske… ne ratujte, ni pojedinačno ni s tisućama, ne sukobljavajte se s vjetrenjačama, ne udarajte glavom o zid… Sačuvao vas Bog kojekakvih racionalnih gospodarstava, neuobičajenih škola, vatrenih govora… (I., 5)

Evo, što se događalo u njegovoj prošlosti. Sara, koja je vidjela njegova racionalna gospodarstva i slične pothvate, govori o njemu Doktoru: To je, doktore, izniman čovjek i žao mi je što ga niste poznavali prije dvije-tri godine. On je sada sumoran, šutljiv, ništa ne radi, ali prije… kakva divota! (I.,7)

Prošlost mu je prekrasna, kao u većine ruskih inteligentnih ljudi. Nema ili gotovo nema, ruskoga gospodina ili sveučilišnog čovjeka koji se ne bi hvalio svojom prošlošću. Sadašnjost je uvijek gora od prošlosti. Zašto? Zato što rusko uzbuđenje ima jednu specifičnu osobinu: njega ubrzo smjenjuje umor. Čovjek u žaru, jedva iskočivši iz školskih klupa, prti na leđa prekomjeran teret, hvata se odmah i škole i seljaka i racionalnog gospodarstva i Europskoga glasnika, drži govore, piše ministru, ratuje protiv zla, plješće dobru, ne upušta se u ljubav jednostavno ili bilo kako, i to neminovno u sitničave intelektualke ili psihopatkinje ili u židovke ili čak i prostitutke koje spašava, i tako dalje i tako dalje… Ili tek što doživi 30–40 godina, već počinje osjećati umor i dosadu. Još nema ni doličnih brkova, ali već autoritativno govori: Nemojte se ženiti, prijatelju… Vjerujte mojem iskustvu. Ili: Što je, u biti, liberalizam? Među nama rečeno, Katkov je često imao pravo... I već je spreman osporavati i zemstvo i racionalno gospodarstvo i znanost i ljubav… Moj Ivanov govori Doktoru: Vi ste, dragi prijatelju, završili studij tek prošle godine, još ste mladi i bodri, a meni je trideset pet. Ja vam imam pravo savjetovati… (I., 5) Takav je ton tih prerano klonulih ljudi. Poslije, autoritativno uzdišući savjetuje: Ne ženite se ovako i onako (ocijenite više nego jednu s popisa), pa izaberite jednu od običnih, beznačajnih, bez jarkih boja, bez suvišnih zvukova… I uopće, cijeli život gradite prema šabloni. Ukoliko je pozadina sivija i monotonija, utoliko bolje… A život koji sam ja proživio, tako je zamoran!.. ah, kako zamoran!

Osjećajući fizički umor i dosadu, on ne shvaća što se s njim dogodilo i što se sada događa. Zaprepašten, govori Doktoru: Vi kažete da će ona ubrzo umrijeti, a ja ne osjećam ni ljubav, ni sućut, nego neku prazninu, umor… Kad bi me netko pogledao sa strane, to bi mu se sigurno činilo strašnim, ali ja, osobno, ne shvaćam što se to događa s mojom dušom… (I., 1) Dospjevši u takvo stanje, uskogrudni i površni ljudi obično svaljuju svu krivnju na sredinu ili se uvrštavaju u redove suvišnih ljudi i Hamleta i na tomu se zaustavljaju, ali Ivanov kao otvoren čovjek izjavljuje Doktoru i gledateljstvu da on sam sebe ne shvaća: Ne shvaćam, ne shvaćam… Da on sebe uistinu ne shvaća, razabire se po velikom monologu u III. činu, tijekom kojega, razgovarajući okom u oko s publikom i ispovijedajući se pred njom, čak i plače!

Promjena do koje je došlo vrijeđa njegovu čestitost. On traži razloge izvan sebe i ne nalazi ih; počinje ih tražiti u sebi i nalazi samo neodređen osjećaj krivnje. To je ruski osjećaj. Ruski čovjek – bilo da mu je netko umro, bilo da se razbolio, bilo da je on komu što dužan ili je sam nekomu posudio novac – uvijek osjeća da je on za to kriv. Ivanov neprestano govori o nekoj svojoj krivnji i osjećaj krivnje raste u njemu pri svakom povodu. U I. činu govori: Ja sam vjerojatno velik krivac, ali moje su misli zbrkane, dušu mi je okovala neka lijenost i ne mogu sam sebe shvatiti... U II. činu govori Saši: Danju i noću boli me savjest, osjećam duboku krivnju, ali u čemu se zapravo sastoji ta moja krivnja, ne shvaćam…

Umoru, dosadi i osjećaju krivnje dodajem još jednog neprijatelja. To je samoća. Da je Ivanov činovnik, glumac, pop, profesor, on bi se naviknuo na svoj položaj. Ali on živi na majuru. U pokrajinskom kotaru. Ljudi oko njega su ili pijanci, ili kartaši, ili takvi kakav je Doktor… Nikome od njih nije stalo do njegovih osjećaja i promjena u njemu. On je sam. Duge zime, duge večeri, prazan vrt, prazne sobe, gundravi grof, bolesna žena… Otputovati nema kamo. Zato ga iz trena u tren muči pitanje kamo će sa sobom?

A sada peti neprijatelj. Ivanov je umoran, on ne shvaća samoga sebe, ali život ne haje za to. Život postavlja pred njega svoje zakonite zahtjeve i on, htio- ne htio, mora rješavati određene probleme. Bolesna žena – problem, gomila dugova – problem, Saša se vješa – problem. Kako on rješava sve te probleme, mora se razabrati iz njegova monologa u III. činu i sadržaja dvaju posljednjih činova. Takvi ljudi, kao što je Ivanov, ne rješavaju probleme, nego padaju pod njihovom težinom. Oni se gube, šire ruke, živciraju se, jadikuju, rade gluposti i na kraju prepuštaju se svojim slabim, razuzdanim živcima, gube tlo pod nogama i svrstavaju se u razred slomljenih i neshvaćenih. Umor ne pokazuje (to potvrđuje i dr. Bertenson) samo u jadikovanju i osjećanju dosade. Život klonulog čovjeka je jako neravan. Klonuli ljudi ne gube sposobnost uzbuđivanja u najvećoj mogućoj mjeri, ali ne zadugo, pri čemu poslije svakog uzbuđenja slijedi sve veća apatija. Pad se ne iskazuje sporim poniranjem, nego malo drugačije. Saša se očituje u ljubavi. Ivanov zaneseno kliče: Novi život! A drugi dan ujutro vjeruje u taj život isto toliko koliko vjeruje u kućnog duha (monolog III. čina); žena ga vrijeđa, on je sav izvan sebe, uzbuđuje se i sipa joj u lice grubu uvredu. Nazovu ga podlacem. Ako to ne ubija njegov omekšali mozak, on se uzbuđuje i sam sebe osuđuje.

Da vas ne zamaram do iznemoglosti, prelazim na doktora Lvova. To je tip poštenog, otvorenog, vatrenog, ali uskogrudnog i pravocrtnog čovjeka. O takvima pametni ljudi govore: On je glup, ali osjećaji su mu časni. Sve što je slično širini pogleda ili neposrednosti osjećaja, Lvovu je tuđe. On je utjelovljena šablona, hodajuća tendencija. Svaku pojavu i osobu gleda kroz uzak okvir, o svemu sudi s preduvjerenjem. Ako netko viče: Cijenite pošten rad!, on mu se moli; a onaj koji to ne viče, taj je podlac i gramzivac. Sredine nema. On se odgojio na romanima Mihajlova; u kazalištu je gledao na pozornici nove ljude, tj. gramzivce i sinove ovoga vijeka koje prikazuju novi dramaturzi, zgrtače novaca (Proporev, Ohlabev, Navarygin i dr.). On je upamtio, i to dobro upamtio, kako se čitajući Rudina, neminovno pitao: Je li Rudin podlac ili nije? Literatura i scena odgojili su ga tako da svakoj osobi u životu i u literaturi prilazi s takvim pitanjem… Da je kojim slučajem vidio vaš komad, on bi vam uzeo za zlo što niste jasno rekli jesu li gg. Koteljnikov, Sabinjin, Adašev, Matvejev, podlaci ili nisu podlaci? Njemu nije dosta to što su svi ljudi grešni. Daj ti njemu svece i podlace! Već je i u kotar doputovao s preduvjerenjem. U svim je imućnim ljudima odmah gledao gramzivce, a u njemu neshvatljivu Ivanovu – odmah podlaca. Čovjeku je žena bolesna, a on se vozi k bogatoj susjedi – pa da nije podlac? Očito ubija ženu da bi se oženio bogatašicom… Lvov je pošten, otvoren i bez dlake na jeziku, ne štedeći želudac. Ako treba, bacit će pod kočiju bombu, dat će po gubici inspektoru, raskrinkati podlaca. On ni pred čime neće ustuknuti. grižnju savjesti nikada ne osjeća – on je tu da kao pošten trudbenik kazni mračnu silu. Takvi su ljudi potrebni i najčešće simpatični. Karikirati ih, pa makar i za volju pozornice, ne bi bilo pošteno, a nema ni razloga. Istina, karikatura je oštrija i zato shvatljivija, ali bolje je ne pretjeravati nego zapackati…

A sada nešto o ženama. Zbog čega one vole? Sara voli Ivanova zbog toga što je dobar čovjek, zbog toga što je vatren, izniman i govori jednako vatreno kao i Lvov (I., 7.). Voli ga dok je uzbuđen i zanimljiv, a kada počinje blijedjeti u njezinim očima i gubiti određen izraz lica, ona ga više ne shvaća i na kraju trećeg čina izražava se otvoreno i grubo.

Saša je djevojka novog sklopa. Ona je obrazovana, pametna, poštena i slično.

gdje nema riba, i rak je riba i zato ona uočava tridesetpetogodišnjeg Ivanova. On je bolji od ostalih. Ona ga je poznavala još dok je bila mala te izbliza vidjela njegovu djelatnost u ono vrijeme kad još nije bio umoran. On je prijatelj njezina oca. To je ženka koju mužjaci ne osvajaju jarkim perjem, ni okretnošću, ni hrabrošću, nego jadanjem, cendranjem, nesrećama. To je žena koja voli muškarce u trenucima njihova pada. Tek što bi Ivanov klonuo duhom, evo ti odmah djevojke. Ona je samo to i čekala. Molim vas, pa ona ima tako plemenitu, svetu zadaću! Ona će uskrsnuti paloga, postaviti ga na noge, pružiti mu sreću… Ne voli ona Ivanova, nego tu zadaću. Daudetov je Argenton rekao: Život nije roman! Saša to ne zna. Ona ne zna da je ljubav za Ivanova samo suvišna komplikacija, nepotreban udarac u leđa. I što sad? Nateže se Saša s Ivanovim punu godinu dana, a on nikako da bi uskrsnuo i pada sve dublje i dublje.

Bole me prsti, završavam… Ako svega gore napisanoga u komadu nema, ne može biti ni govora o njegovu uprizorenju. Znači da ja nisam napisao ono što sam htio. Uzmite komad natrag, ja ne želim propovijedati herezu s pozornice. Ako publika iziđe iz kazališta s uvjerenjem da su Ivanovi – podlaci, a doktori Lvovi veliki ljudi, morat ću otići u mirovinu i svoje pero baciti k vragu. Ispravcima i dodacima ništa se neće postići. Nikakvi popravci ne mogu skinuti velikog čovjeka s pijedestala, a nikakvi umetci neće uspjeti napraviti od podlaca običnoga grešnog čovjeka. Može se Saša ubaciti na kraj, ali ja Ivanovu i Lvovu više ništa dodati ne mogu. Ne znam. Ako nešto i dodam, osjećam da ću sve samo još više pokvariti. Vjerujte mojem osjećanju, pa ono je autorsko…

Oprostite, mili, zbog strašno dugačkog, dosadnog pisma. Klanjam se svima vašima, a Ani Ivanovnoj rukoljub. Budite mi zdravi!..